Duhovni razgovor razgovor o.Gavrila sa bratom B. A-   A+  

- „Oče, mnogo sam bolestan. Lečim se već više godina sa više ili manje uspeha. Kad dobro razmislim, ne pridržavam se baš u svemu saveta lekara.Tek sam nedavno krenuo u crkvu. Nisam u potpunosti ni duhovniku poslušan. Kako da se ipak izlečim?“ Branko.
Otac Gavrilo: - „Prošle godine sam dosta vremena proveo na banjskom lečenju i pada mi na um misao o velikoj sličnosti banjskog, bolničkog i manastirskog okruženja.
U banjama i bolnicama lekari se bore kako da bolesnom telu vrate životne funkcije, dok se mi po manastirima trudimo kako da oživimo tu umrtvljenu dušu. I kao što je duša pretežnija od tela, naše telo nikako ne može da se bori za dušu ako nije zdravo. Dakle, lekari su potrebni za telesno zdravlje, a duhovnici za duhovno. Jedni bez drugih gotovo da ne možemo!
Često, često mi u mislima promiču zamišljena čela naših lekara kako smišljaju najoptimalniju kombinaciju kako za ishranu bolesnika, tako i za kompleks najdelotvornijih vežbi, a sve u cilju da na noge podignu bolesno ili rehabilituju već potpuno zapušteno telo. Pri obilasku bolesnika lekari se brižno raspituju da li je nastupilo poboljšanje, vodi li terapija ka pravom cilju, odnosno ozdravljenju?
A mi, ljudi ko ljudi! Kako prodje vizita i izadje lekar iz sobe, i čim se za njim zatvore vrata, počinje neujednačeno šuškanje ambalaže od milošta i poklona, koje su nam doneli “brižni” prijatelji i rodbina. Sve krcato od „najfinijih“ i najmasnih jela, keksa, kolača i raznih gaziranih pića!
Kolebljivom bolesniku, koji uglavnom misli da živi samo ovaj jedan i jedini život, to predstavlja veliki teret. Kod ovakvog iskušenja, prvo zaboravimo da je ovo naše telo hram Boga živoga. Pitam se koliko mi zapravo volimo Boga, ako njegov hram skrnavimo neumerenim količinama hrane, pića, kafe, alkohola?
Zapitamo li se ikad, braćo, šta i koliko jedemo? Da li se prekrstimo pre nego što počnemo da jedemo i da li posle jela zablagodarimo Gospodu na zemaljskim dobrima, kojima nas nahrani? Hranu kupujemo na pijacama i u velikim trgovačkim centrima. Znamo li možda kakvi su ljudi, koji su gajili tu hranu? Da li su Bogobojažljivi i blagorodni ili možda ljutiti, pakosni, zli, jeretici i Bogoodstupnici svake vrste? Naše bake imaše lep običaj, pa pre nego što počnu da spremaju jelo, prekrste se i krsnim znakom osene sve namirnice od kojih spremaju hranu. A kada hleb stavljaju da se peče, zakrste čak i pećnicu. A ispečen hleb, pre nego što će da ga načnu, prekrste i tek onda režu prvo parče.
Medjutim, naše današnje domaćice često spremaju hranu u ljutnji i žurbi. Za to vreme su im muževi u kafani, ili samo leže i gledaju televiziju.
O hotelima, bolničkim i banjskim kuhinjama, restoranima, svuda gde se hrana sprema bez molitve, da i ne govorim.Takve obroke treba obavezno oseniti krsnim znakom. Naučno je dokazano da velika količina masne i začinjene hrane, alkohola i kafe, onečišćuje naš organizam. Sa duhovnog gledišta, takvo telo je sasud nečistoće. Hrana leči, ali hrana i ubija, kako telo, tako i dušu! Ni najbolji lekari ovoga sveta ne mogu nam pomoći, ako mi istinski ne želimo ozdravljenje i ako se pred njima pretvaramo da jedemo odgovarajuću hranu, a kada oni zatvore vrata bolničke sobe, odmah počinjemo da se nasladjujemo masnom hranom i ostalim nedozvoljenim namirnicama. Isto tako, ni najbolji duhovnik ne može voditi našu dušu ka spasenju, ako pred njim ispovedamo jedno, a kod kuće šurujemo sa nepomjanikom! Osvestimo se, braćo! Ne ubijajmo svakoga dana svoje telo kašikom! Pa time ubijamo i svoju dušu! Ne pripremajmo gozbu za crva nezasitog iz tame najkrajnje! Oslušnimo...Gospod kuca na vratima tvoga srca i čeka, čeka da mu otvoriš! On nas silno ljubi. U dlanove Svoje urezao je naša srca i ne želi smrti ni jednom grešniku. Probudi se, grešni čoveče, i sarađuj s lekarima, da ti ozdravi telo, da i duša tvoja zdrava bude! Opomeni se Gospoda da dušu tvoju sačuva!“

Vaš otac Gavrilo (Vučković).

Pregleda: 4190