Duhovni razgovor o.Gavrila sa sestrom Radmilom A-   A+  

o.Gavrilo- „Upravo sam razogovarao sa jednim petnaestogodišnjakom. Tako je mlad, a tako opterećen. Mnogo me raduje što želi da očisti svoju mladjanu dušicu“.

*** „Mnogo je sladak. Brine se da li ćete se moliti za njega jer je uvredio nekoga i da li će mu biti oprošteni ti njegovi mladalački gresi?“

o.Gavrilo- „To su bile dečije igre, ali on se sad osetio kao da je već odrastao i postao ozbiljan i, eto, odjednom to počinje da ga muči. Sada je zabrinut, jer voli tog svog prijatelja. Vidim, savladao je rad na kompjuteru. Našao Lepavinski sajt i odlučio da mi se javi. Kaže da čim je dobio Čudotvornu ikonu Presvete Bogorodice Lepavinske i počeo da se moli Carici Nebeskoj, osetio je kao da je Gospod uslišio njegove molitve. Odmah je na Google pronašao manastir Lepavinu i ušao na našu stranicu.
Interesantno je to, jer mnogi visokoumni ljudi i ne pokušavaju da pridju internetu, kao da je to „KEJP KENEDI“ centar za slanje kosmonauta na Mesec.
A, eto, kako se i virtuelnim putem može predivno misionariti“.

*** „Naravno, eto, otac Milun mi kaže da najviše na ovaj način, znači putem interneta, mogu da misionarim, prevodima, pronalaženjem tekstova sa stranih sajtova, postavljanjem dušekorisnih tekstova na druge duhovne sajtove, a mogu mnogo tako i drugima a i sebi da doprinesem i da tako spasavam svoju dušu“.

o.Gavrilo- „Samo treba truda, volje i istrajnosti i tako će se svaladati mnoga iskušenja. Nepomjanik je znao šta će se dogoditi, da će se neko izvući iz njegovih kandži, neko koga je on zarobio u grehovne mrež“.

*** „Zato je toliko i mene sprečavao da dodjem, stavljao mi razne prepreke. Ali, ja sam bila uporna do poslednjeg atoma snage, čak i kada mi je bilo mnogo teško“.

o.Gavrilo- „Najposećenija rubrika na našem sajtu je “SAVETI DUHOVNIKA....”.  Eto, od početka ovog meseca do danas ta rubrika na statistici pokazuje broj posećenosti 1.828, a druga ispod rubrike „DUHOVNE POUKE“ broji 918 posetilaca.
Često kada sednem za kompjuter i prelistam posetioce koji mi se javljaju, kada prepoznam nekoga kome je potreban duhovni savet, koje god doba dana ili noći da bude, ja se uključujem na Skypeu i razgovaram, pomažem koliko mogu, savetujem, molim se… Interesantno je da tada, u toku tih razgovora, često osetim neku lakoću, mir, prosto osetim kako je to moje misionarenje blagosloveno. Onda odnekud počinju tako da mi naviru misli i odgovori, prosto kao da mi neka nevidljiva sila šapuće šta treba da kažem.

Često, često se setim, dok sam bio u manastiru Hilandaru, jedne posete manastiru tadašnjeg oca Amfilohija, a sadašnjeg Mitropolita Amfilohija Radovića.  Ja sam tada vršio poslušanje gostoprimca. Odjednom mi dodje pomisao da ga posetim u njegovoj keliji i da razrešim neke svoje nedoumice. Zakucah mu na vrata sobe i uđoh. U ruci sam držao svesku i olovku. Uzeh blagoslov i poverih mu se: - „Oče, već duže vreme želim po nešto da zapišem u ovu svesku, ali nikao ne umem da počnem. Možete li mi dati neki savet, kako da krenem sa pisanjem?“
Dobih kratak i jasan odgovor: “Uzmi ti tu tvoju svesku i olovku i počni da pišeš jednostavno, bez mnogo mudrovanja. Svoju svesku i olovku nosi uvek sa sobom i sve što ti dođe u misao, zapiši. Kad ispuniš tu svesku, ti počni drugu. I, nemoj mnogo da se trudiš gde ćeš staviti tačku, zapetu, veliko ili malo slovo. To će srediti neko drugi kad za to dođe vreme“.
I ja tako sa očevim blagoslovom počeh da pišem. Na početku je moje pisanije išlo sporije i nespretno, ali, malo po malo, i ja se izvežbah i počeh da vodim moj monaški dnevnik.
Sami početak i prva stranica mog DNEVNIKA bila je ispunjena ISUSOVOM MOLITVOM na grčkom jeziku: “KYRIE IHCOY HRICTE, ELEIHCON ME”, a u uglu stranice piše: „Napisano na dan svetih mučenika Parnona Filumena i Apolonije 1978. godine u Kareji“.
Tih dana dobih blagoslov od Protoepistata jeromonaha oca Hrizostoma, sadašnjeg Episkopa Žičkog, za boravak u manastiru Folitej. Pozdravih se sa iskušenikom Milkom, potonjim Arhimandritom ocem Lazarom, igumanom manastira Ostrog, i bratom Mirkom i krenuh u manastir Filotej, gde sam nameravao da ostanem do Božića. 
Druga sveska, znači drugi nastavak DNEVNIKA, nosi naslov: “DNEVNIK IZ MONAŠKE KELIJE” Jeromonaha Gavrila Hilandarca, 1981. g.
Treći nastavak DNEVIKA je iz 1983. godine i nosi naziv „KELIJA SVETOG NIKOLAJA ČUDOTVORCA „ BELOZERSKA“ NA SVETOJ GORI ATONSKOJ“.
Četvrti nastavak DNEVNIKA Jeromonaha Gavrila Hilandarca pisan je u manastiru Mileševi 1982. g. 
I, eto, tako je počelo moje pisanje mog monaškog dnevnika sa blagoslovom sadašnjeg Mitropolita Amfilohija Radovića, a radom na računaru sam ovladao uz Božiju pomoć i sa blagoslovom Mitropolita Jovana. I ja sada sa lakoćom mogu da pružam moje skromne DUHOVNIČKE ODGOVORE putem Skype programa mojim duhovnim čedima a i ostalim vernicima, koji se nalaze gotovo na svim kontinentima.  Ovim današnjim najsavremenijim virtuelnim načinom komunikacije, gde nema ni prepreka, ni granica na celoj kugli zemaljskoj, Gospod dopušta najbrži način misionarenja, sada kada je čoveku željnom žive reči Božije, reč duhovnika najpotrebnija.
Eto, sada sam urednik manastirskog sajta, kojeg posećuje od 500-1000 posetilaca svakoga dana“.

*** „Oče, Vi se trudite baš mnogo, čini mi se često i preko svojih snaga. Ali, zainteresovao me „Dnevnik iz monaške kelije“. Mora da je veoma zanimljiv?“

o.Gavrilo- „Dnevnik iz monaške kelije“ 1981. godine počinje informacijom:
“Sveti apostol Simon Zilot, 1981. Leta Gospodnjeg.  Danas je moj rođendan. Spremio sam se da služim Svetu Liturgiju u paraklisu Svetih Apostola. Osećam neku malaksalost. Čak sam na jutrenju osetio slabost, nesvesticu, nisam mogao da izdržim i vratio sam se u keliju.  Kasnije sam ponovo otišao u crkvu na Svetu Liturgiju. Ceo dan mi je prošao u nekoj malaksalosti. Ipak sam iz knjige svetog Jovana Kasijana “O cilju monaha” pročitao značenje kraja, odnosno svršetka našeg monaškog zaveta. Kao što je rečeno, jeste stremljenje naše duše u Carstvo Božje, a naznačenje naše, tj. cilj, jeste čistota srca, bez koje se ne može dostići takav kraj. Ovaj cilj je opšti i važi za sve“.

Zatim sledi nastavak dnevnika „U manastiru Mileševi 1982. godine, 14/1. septembra na dan slave Crkvene Nove godine.
“Diven jesi Bože i čudna djela tvoja, i putije tvoji neisljedimi”.
Pet meseci otkako sam iz Hilandara došao u Srbiju. Posetio sam skoro sve naše manastire kako po Srbiji, tako i po Makediniji. Naročito lepi utisci su mi ostali sa poklonjenja svetinjama u Makedoniji. Zahvalan sam Bogu i svetom velikomučeniku Georgiju. Ostajem dužnik da se Bogu molim za porodicu Sotirov, braću Trajana i Petra iz Skoplja, za njihovo Avramovsko gostoljublje, koje su mi pružili u njihovom domu, koje je bilo propraćeno hrišćanskom ljubavlju. Čini mi se, čitajući Dela apostolska, kao da sam bio u jednom domu prvih hrišćana. Takođe to mogu reći i za porodicu Janković, čika Vladu i njegovog sina Simu i snaju Slavicu, koji su me okružili ljubavlju i gostoljubljem, kao i za ostale pobožne hrišćanke, sestre Veru, Gordanu i Trajanku.
A onda sam dobio pismo od Uprave manastira Hilandara naslovljeno:
“Jeromonahu o. Gavrilu, Na dan Sv. Marije Magdaline 1982. godine
„Dragi nam u Hristu, oče i brate Gavrilo. Primili smo Vaše nam drago pismo. Ako sam ne zatvoriš vrata, mi ih sigurno nikada nećemo zatvoriti. Ranije Vaše poslušanje i dalje Vas čeka, i bilo bi poželjno da ga što pre preuzmete od onih koji Vas sa ljubavlju bratskom zamenjuju. Izobilje duhovne radosti i svako dobro od Gospoda žele Vam u ime Sveštenog sabora manastira Hilandara proiguman Nikanor, monah Arsenije“.

Treća sveska Dnevnika
„ Kelija Sv. Nikolaja Čudotvorca “Belozerska” na Svetoj Gori Atonskoj, 18/5. na dan slave Svetog Save Osvećenog. 
„Služio sam Svetu Liturgiju u isposnici Svetog Save u Kareji sa jerođakonom ocem Lukom. Posle završene Svete Liturgije osećao sam veliku duhovnu radost. Nakon upokojenja oca Joakima, već više od mesec dana nema nikoga u Isposnici. Bio je jedno vreme otac Dimitrije, ali zbog starosti, 80 mu je godina, nije mogao da izdrži. Vratio se u manastir i za ovo vreme ugašena su kandila u isposnici Svetog Save u Kareji. Ne pamti se da je to ikada bilo u istoriji Isposnice. Uskoro treba Sabor staraca da reši koga će da postavi na poslušanje u Isposnicu. Izbor iz bratije jako je mali“.

*** „Oče, tako ste lepo ovo pisali i verujem da sada, kada ponovo to čitate, uspevate u potpunosti da se podsetite i vratite na sva mesta i u sve manastire u kojima ste u to vreme boravili. Vaše srce je toliko široko i u njega može da stane baš svako. Vidim, oče, kako ste bili svima dragi, kako kod mirjana kao gost, tako i kod bratije na Svetoj Gori. Vaši svetogorski dani su Vam sigurno u srcu i postali su nešto što je neodvojivo od Vas. Ali interesantno je da Vi ne zaboravljate ni sva ostala dešavanja i susrete, koje ste imali na nekim drugim mestima, jer ste se svima davali sa puno ljubavi, a ljubav je jedina stvar koja kada se deli, istovremeno se i umnožava.
Dnevnik Vam je, Oče, sada kao najbolji prijatelj, kome, osim Gospodu, naravno, možete sve da kažete i da se tako ukrepite, kao posle onog napornog dana, kad ste bili malaksali i sebe podsticali da ne pokleknete, jer je cilj tu pred Vama - Carstvo Nebesko“.

o.Gavrilo- „Da, tražio sam duhovne bisere u svim mestima gde god bih odlazio, i skupljao ih odlazeći kod Svetogorskih podvižnika, slušajući njihove pouke i savete. Rado sam boravio kod starca Pajsija, oca Serafima i oca Nikodima na Karuljama, zatim kod blagočestvih vernika u Srbiji i Makedoniji. Najviše sam boravio kod našeg oca Stefana Karuljskog“.

*** „Slava Gospodu, Koji je, videvši Vaše čisto srce i iskrenu želju da što više saznate i naučite, Vas, kao mladog monaha, upućivao na Njegove istinske podvižnike i iskusne duhovnike. Tu duhovnu radost ne može da zameni ništa ovozemaljsko i prolazno“.

o.Gavrilo- „Sveta Gora nikada ne iščezava iz mog srca. Mi, Svetogorci, koji smo dugo boravili u toj predivnoj Bašti Presvete Bogorodice, i kad odlazimo u svet, pre ili kasnije postajemo nostalgični i ponovo bismo se vratili da tamo ostavimo svoje zemne ostatke“.

*** „Oče, sećam se kako ste divno pričali o ocu Stefanu Srbinu Karuljskom, koji je inače imao savršeno odricanje od ovoga sveta svojim povlačenjem u peštere Karuljske, i njegovom mačku, koji mu je bio u besprekornom poslušanju. A kada je jednom mačak zgrešio, jer je pojeo najumiljatiju pticu oca Stefana, bio je pod epitimijom 40 dana u pećini, iz koje nije izlazi sve vreme, iako nije bio zatvoren.
I na Svetoj Gori sve diše Pravoslavljem, tamo je vazduh prožet Isusovom molitvom i nema potrebe nikome ništa dokazivati. Svi se mole, i svi VERUJU. Niko Vas čudno ne gleda zbog vaše molitve, zbog vaše vere Pravoslavne“.

o.Gavrilo- „Kod krotkog i svetog čoveka i životinja beslovesna oseća smirenost i ljubav istinskog podvižnika, kao što je bio otac Stefan“.

*** „Oče, prenesite i nama žednima neke pouka koje ste dobijali od staraca Svetogoraca, makar one koje ne predstavljaju monaški život kao jednu veliku tajnu? Ja se sada setih priče jednog našeg vernika o dvojici braće, koji su imali svoje porodice u svetu. I, jednom, kada su se vraćali sa Svete Gore, samo su zastali, pogledali se, i u momentu odlučili da se vrate na Svetu Goru i da zauvek ostanu u toj svetinji. Bacili su pasoše u more i prepustili se da ih vodi i čuva Presveta Bogorodica. Bio je to snažan priziv, a oni su znali da će Gospod da se pobrine za njihove porodice“.

o.Gavrilo- „Na Svetoj Gori se jednom dušom diše, jednakim životom se živi u svim manastirima Svete Gore Atonske. Molitveno pravilo jednako se vrši kod Grka, Srba, Rusa, Bugara, Rumuna i ostalih Svetogoraca. Sveta Liturgija se podjednako vrši u svim manastirima, samo što svaki manastir činodejstvuje na svom govornom jeziku, medjutim, ipak kod Srba, Rusa i Bugara služba se vrši na crkvenoslovenskom, dok Rumuni, koji imaju skit svetog Jovana Preteče, služe na rumunskom jeziku.
Da, ima monaha na Svetoj Gori koji su došli kao mladići, stupili na tlo Svete Gore i nikada više nisu izašli u svet. Do kraja svog života živeli su na toj Svetoj Zemlji“.

*** „Oče, da li ste u svom dnevniku zapisali neko čudo Božije, jer su čuda ustvari tamo svakodnevnica, jer stanovnici na Svetoj Gori su blaženi i neuprljani sablaznima ovoga sveta...?“

o.Gavrilo- „Ono što je za nas čudo, za Gospoda je to normalno, jer, Gospodu je sve moguće. Mnogo čuda ima na Svetoj Gori, i to je za sada tajna, otkriće se kada za to dodje vreme.
Medjutim, kolika je milost Božija, mogu da posvedočim i sam. Ja sam imao ključeve od svih 12 paraklisa u Hilandaru. U jednom periodu, kada sam u duši imao veliko previranje, usrdno sam se molio svetom Georgiju i svaki dan sam mu čitao Akatist u paraklisu posvećenom ovom svetitelju. Tih dana sam osetio intenzivno blagouhanje za vreme čitanja mojih molitava. Ćutao sam o tome i usrdno nastavljao da se molim. U tom periodu je na Hilandaru boravila grupa stručnjaka arehologa iz Srbije radi nekih internih arheoloških istraživanja. I tako, jedne večeri, kada sam u uobičajeno vreme pošao u paraklis posvećenom svetom Georgiju, da čitam akatist, sretne me jedan brat arheolog i upita kuda ja to idem. Rekoh mu da idem na molitvu, a on me upita da li i on može sa mnom. Naravno, zajedno podjosmo i ja kao i obično počnem da čitam molitve i, ponovo u toku molitava po crkvici počne da se širi blagouhani miris. Brat Dragi je i sam osetio taj blagoslov svetog Georgija i miomiris.
Kada je došao kući u Beograd, supruga mu saopšti da je njihov sin Lazar, koji je tada imao oko 6 godina, samo čudom Božijim ostao živ. Ustvari, dečak je, baš u vreme kada smo nas dvojica bili u crkvici i baš u vreme kada sam čitao Akatist svetom Georgiju, a nakon akatista pominjao izmedju ostalih i njihova imena, stavio viljušku u utikač, izazvao kratak spoj tako da je u čitavoj zgradi nestalo struje. Dečak bi od tog strujnog udara sigurno nastradao, ali ga je, vidite, spasio sveti Georgije. To je velika milost Božija. Ta porodica Antonić inače slavi Djurdjic, i eto, kako je Gospod uputio oca malog dečaka na molitvu, i on je poslušao priziv i došao na Aktist svetom Georgiju. To je spasilo njihovog sinčića. Kada bi svi roditelji živeli bogougodno, ni njihova deca ne bi doživljavala takve strahotne padove kako duhovne tako i telesne.

Drugo moje svedočenje o čudu Božijem dogodilo se u manastiru Vavedenju u Beogradu. Nekako tek kada sam stigao sa Svete Gore i došao u posetu manasiru Vavedenje, mati Mihaila mi kaže da jednoj bolesnici, koja je sutradan bila na programu za operaciju, pročitam molitvu za ozdravljenje. Insistirala je mati Mihaila baš ja da čitam ove molitve, jer sam tek stigao sa Svete Gore i mati je verovala da nosim blagoslove i blagodati ove velike Svetinje. Naravno, pročitao sam sve molitve za ovu bolesnicu. I, milost Božija je posetila bolesnu sestru. Sutradan je bila sasvim zdrava i ni traga od bolesti više nije bilo. Eto, šta biva po veri našoj“

*** „Oče, koje su Vam se pouke staraca Svetogoraca naročito urezale u pamćenje i koje su Vas možda pratile u Vašem duhovnom uzrastanju? Šta Vas je najviše obradovalo, a kada ste bili najtužniji?“

o.Gavrilo- „Kao što pčela skuplja nektar leteći sa cveta na cvet, tako sam i ja skupljao i upijao dušekorisne i spasonosne pouke staraca Svetogoraca. Kada su me Gospod i Carica Nebeska udostojili da trinaest godina živim na Svetoj Gori, za uzdarje Njima skupljao sam taj duhovni nektar i umnožavao ga koliko sam znao i umeo. Ja i sada živim sa blagodaću Svete Gore Atonske, ja i sada osećam duhovni miomiris Atonski. To se nikada ne zaboravlja i sa tim se umire“.

*** „Oče, šta Vas je najviše obradovalo, a kada ste bili najtužniji?“

o.Gavrilo- „Najveću radost sam doživeo kada sam bio najtužniji. Pitaćete se kako je to moguće? Pa, moguće je. Kada sam bio najtužniji, mene je sam Gospod posetio i, utešio. Dao mi je Gospod smirenje i trpljenje, jer, bez iskušenja nema spasenja. To je najveći dar Božiji.
I tako, kada mi je bilo najteže, pored molitava bih čitao knjigu „ILIoTROPIoN“ od svetog Jovana Maksimovića, episkopa Tombolskog. Tu sam shvatio da nikada i nigde ne činimo svoju volju, nego da se samo rukovodimo po volji Božijoj, da sva iskušenja, koja nailaze na nas, primamo kao nagradu, jer nam ih Gospod šalje, i da ta iskušenja primamo sa iskrenom blagodarnošću. Shvatio sam takodje da nikako ne smemo da ropćemo zbog datih nam i najtežih iskušenja, jer su nam i data zbog našeg spasenja.
„Iliotropion“ je jako poučna knjiga, ali kod nas je , čini mi se, nema u prevodu“.

*** „Iliotropion u prevodu znači Suncokret. Ima tu bitne simbolike, jer, kao što se suncokret okreće prema Suncu, tako i čovek treba da prati Božiju volju. Pa, sve nam je na korist i na spasenje, ali je značajno samo u kakvom stanju podnosimo sva ta iskušenja. Ako ne ropćemo, a trpimo, kako reče jedan sveštenik, pravi smo ispovednici Hristove vere“.

o.Gavrilo- „Mnogo je značajno kako je ko učvrstio temelje trpljenja, jer kakav je temelj kuće i od kakvog je materijala sagradjen, tako i kuća čvrsto stoji. Tako isto biva i sa nama. Koliko smo ušvršćeni na temeljima Svetog Pisma i učenjima Svetih Otaca, toliko ćemo biti pripravni da podnesemo nevolje koje će nas snalaziti u ovom zemaljskom životu“.

*** „Oče, knjigu sam počela da prevodim i sećam se da sam čudesnu i veliku blagodat osećala prevodeći je.
Zato Gospod i kaže da izgradimo kuću na čvrstim temeljima da je ne bi prvi vetar oduvao ili da se ne bi odmah srušila. Vi ste, oče, trpeli mnoga iskušenja i vidljivih i nevidljivih neprijatelja. Duvali su vetrovi i bure sa svih strana, ali je Gospod uvek bio sa Vama, jer ste Ga zavoleli svim srcem i dušom još dok ste kao dečak crtali krstiće i crkvice na kori drveća dok ste čuvali stoku na proplanku. I već tad ste imali svoju malu, ali veliku tajnu, da samo Njemu služite“.

o.Gavrilo- „Od malih nogu i od prve moje spoznaje o ljubavi Božijoj, sanjao sam samo o tome i žarko želeo da jednoga dana obučem monašku rasu i da budem monah. I, eto, po milosti Božijoj, u svojoj šesnaestoj godini kročih u manastir, odakle počinje moja monaška staza, koja još traje, a dugačka je punih 47 godina“.

*** „Slava Gospodu Koji Vas krepi Svojom Desnicom. Vidim, oče, da Vam je u srcu želja da se ponovo vratite na Svetu Goru i da u molitvi i slavoslovlju provedete čak i one dane kada će Gospod da Vas izvede iz sveta i Vašu dušu useli u Carstvo Nebesko.

o.Gavrilo- „Kako bude volja Gospodnja i Presvete Bogorodice i svih svetih Atonskih podvižnika. Svuda je zemlja Gospodnja i sve što je na njoj“.

Pregleda: 6108