- Poštovani gospodine Gavrilo! Čitam Vaše stranice i naišla sam na podatak da je u Vašem manastiru 2003. godine u posjetu bio paroh koji je prije rata služio kod nas i koji nas je, na našu veliku žalost, napustio kada nam je bilo najteže - u ratnim vremenima. Mi tada nismo imali nikoga i bili smo prepušteni samima sebi. Nemojte me krivo shvatiti, tko sam ja da nekoga osuđujem, samo smatram da je dužnost paroha da ostane uz svoj narod koji ovdje živi već vijekovima. Blago onima koji su imali osobu poput Vas, kojoj je Bog dao snage i mudrosti da bude kao stup vjere svojim vjernicima. Vjerujem da ste u njihovim očima vredniji od čistoga zlata.

o.Gavrilo- Bog blagoslovio, sestro M. U to vreme nisam pomišljao da odem negde, a ni pre niti posle toga. Ja sam tu gde jesam, u manastiru Lepavini, jer su ovu svetinju osnovali Hilandarci, a ja sam došao iz manastira Hilandara, gde sam živeo 13 godina.

- I mi smo ovdje starosjedioci, korijeni su nam na ovim prostorima oko 400 godina. Ali Bog nas nije napuštao. Toliko puta su nam bacali bombu u kuću, vozali smo se u autu na bombama ispod sjedala koje su namještene tako da odmah eksplodiraju, ali Bog nije dao da tako bude. Svaki dan Mu zahvaljujem na tome. Sada idem u posjet bolesnoj prijateljici, ispričavam se, javit ću se sutra. Ona mi se toliko veseli, žao mi je da ju razočaram i ne dođem joj kada sam obećala. Znam da ćete me razumjeti. Puno Vas pozdravljam.

o.Gavrilo- Bog Vas blagoslovio i laku noć. I pozdravite Vašu prijateljicu, obema pozdrav i blagoslov iz manastira Lepavine.

Pregleda: 3736